Tragom savrimenosti

Bunjevački prigled, 2012/1. str. 8-13.

Aleksandar Raič

Značaj Dana ufanja za bunjevačku zajednicu

Saopštenje dr Aleksandra Raiča, pridsidnik Udruženja građana „Bunjevci“ Novi Sad, na Danu ufanja 29. Novembera 2011. godine u Novom Sadu.

Kad smo  tražili prigodan datum za obilužavanje dana našeg Udruženja, lako smo se usaglasili oko izbora 30. novembera 2009. godine – dana čija simbolika poveziva tri prilomna događaja u istoriji bački Bunjevaca.

Prvi događaj se veziva s 25. novemberom 1918. godine, danom u kojem je održana Velika narodna skupština Srba, Bunjevaca i drugi slovenski naroda Bačke, Banata i Baranje, kad je doneta istoriska odluka o izdvajanju iz Austro-Ugarske monarhije i prisajedinjenju dila tadašnje južne Ugarske Kraljevini Srbiji.

Drugi događaj se veziva sa oslobođenjom severne Bačke, i čitavog Bajskog trokuta, krajom Drugog svitskog rata, i otvaranjom perspektive razvoja Bunjevaca u Demokrat-skoj Federativnoj Jugoslaviji, koja je bila na pomolu.

Treći događaj je pomeniti 30. november 2009. godine, kad je, nakon otklanjanja nedoumica i ustezanja dila politički rasporeda savrimene Srbije, potvrdit Statut Autonomne Pokrajine Vojvodine u Skupštini Republike Srbije.

Ono što poveziva ova tri događaja su velike nade i uzdanja Bunjevaca – bunjevački rečeno – ufanje u dugo očekivanu perspektivu neometanog nacionalnog razvoja.

Nakon prva dva događaja, istorijske okolnosti nisu opravdale ufanje Bunjevaca.

Prilikom povlačenja državne granice prema Mađarskoj, nisu uvažena ufanja Bunjevaca da će čitav njev nacionalni korpus nastavit zajednički razvoj u novostvorenoj državi južni Slovena – Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Skoro polak tog korpusa ostala je u Mađarskoj u kojoj su, naročito posli Drugog svitskog rata, Bunjevci asimilirani u mađarsku naciju, a nikolko iljada do danas održani Bunjevaca, pravno-politički su onemogućeni da ostvare status nacionalne manjine. Bunjevci, pripali u Kraljevinu SHS, kasniju Kraljevinu Jugoslaviju, segmentirani su na politički disparatne nacionalne struje, podlegli su strančarenju, čije poslidice naš narod dezorijentišu do današnjeg dana.

Posli Drugog svitskog rata, ponovila se nezainteresovanost tadašnje vlasti za isprav-ljanje državne granice, kojim bi se nacionalni korpus Bunjevaca našo u istoj, jugoslovenskoj državi. Još je veće razočarenje pridstavljalo iznevireno ufanje vojvođanski Bunjevaca suočeno s neočekivanom administrativnom zabranom njevog nacionalnog izražavanja. Bio je to događaj, koji, u to vrime,  nigdi u Evropi nije zabilužen. Njegove poslidice su poznate i pridstavljaje pripriku u nacionalnom razvoju obadva segmenta etnički, inače istorodni Bunjevaca.

Nasuprot toj sumornoj istoriskoj perspektivi, poslidnji događaj otvara perspektivu buduć-nosti, koja Bunjevcima pruža šansu za ostvarivanje dugo neostvareni težnji za razvojom, ko ustavno priznate, ravnopravne nacionalne zajednice u Vojvodini.

Šta ta šansa znači?

Da bi Bunjevci mogli iskoristit izglede za svoj opstanak i razvoj, ko ravnopravne nacionalne zajednice, neophodna su dva uslova. Prvo, egzistencijalni uslov, društveno-ekonomski prosperitet i pozitivni prirodni priraštaj, demografska reprodukcija, koja obezbiđiva postojanje naroda. Drugo, neophodna je reprodukcija govorne zajednice, ko čuvara etničkog i nacionalnog identiteta.

Pouzdanu procinu na osnovu sad poznati rezultata ovogodišnjeg popisa stanovništva u subotičkoj opštini, teško je dat, jel imamo podatak o opadanju ukupnog stanovništva opštine za 5% al to ne mora važit za nacionalnu zajednicu Bunjevaca u toj sridini. Ako imamo u vidu samo demografske promine, naša zajednica virovatno prati ovaj trend opadanja, al moramo imat u vidu i zainteresiranost Bunjevaca za očuvanje svog nacionalnog identiteta, iz čeg može izać i povećanje nacionalnog korpusa Bunjevaca. U Bunjevačkom nacionalnom savitu (BNS) se nadaje da će bit više izjašnjeni čerez aktivnosti tokom popisa stanovništva.

Ako računamo eventualno izjašnjavanje ko Bunjevaca jednog dila nacionalno neizjašnjeni, čiji je udio u ukupnom stanovništvu Vojvodine 2002. godine dostizo  4,38% el blizu 89 iljada stanovnika Vojvodine, vidimo da je značajan rezervoar mogućeg povećanja nacionalne zajednice Bunjevaca.  Al triba računat i migracioni saldo. Pravu sliku demografski promina, značajni za bunjevački nacionalni korpus, dobićemo nakon objavljivanja odgovarajući podataka ovogodišnjeg popisa stanovništva.

Kad je rič o govornoj zajednici, koja se služi bunjevačkom ikavicom u svojoj svakodnevnoj komunikaciji, možmo se oslonit na rezultate popisa ukupnog bunjevačkog stanov-ništva Srbije iz 2002 godine.

Prema pomenitom popisu, 2002. godine je 34,9% Bunjevaca deklarisalo izvorni etnički govor (ikavicu) ko maternji jezik, 58,7% srpski jezik, a 3,6% hrvacki jezik. Mož se zaključit da je standardni jezik većinske nacije, srpski jezik, od strane većine pripadnika nacionalne zajednice Bunjevaca u Vojvodini, usvojen ko maternji jezik. U isto vrime, jezik ko nacionalni marker (bunjevačka ikavica), koristi trećina bunjevačke zajednice. Vidi se da dvi decenije obnove uslova javnog izražavanja bunjevačkog nacionalnog identiteta u Vojvodini, nisu uspile obezbedit realizaciju strategije revitalizacije izvorne jezičke kulture bunjevačke ikavice. Dvi trećine pripadnika bunjevačkog nacionalnog korpusa okrenito je integraciji u kulturu većinske nacije.

Iz navedeni podataka proizilazi da je govorna zajednica bunjevačkog jezika u Vojvodini oko 7.000 Bunjevaca. Ako toj populaciji dodamo nikoliko iljada Bunjevaca iz Mađarske, koji još govore bunjevačkom ikavicom, onda se ukupna govorna zajednica bački Bunjevaca (oni koji se tako nacionalno izjašnjavaje) svodi na manje od 10.000 govornika. Ovaj broj odgovara govornim zajednicama u svitu sa ispod 10.000 govornika, za koje UN procinjivaje da pripadaje ugroženim jezičkim zajednicama.

Ova procina budućnosti bunjevačke govorne zajednice je opominjuća i zaktiva jasne odgovore na pitanje o politikama i meanizmima očuvanja i revitalizacije bunjevačkog jezika.

Danas najvažniji taki meanizam je uklju-čivanje dice i omladine manjinski zajednica u program učenja manjinskog maternjeg jezika. Odziv bunjevačke dice na nastavu bunjevačkog govora i elemenata nacionalne kulture srazmiran je zastupljenosti govorne zajednice u ukupnoj bunjevačkoj populaciji. Ovom nastavom obuvaćeno je oko 11% učeničke populacije na koju se u bunjevačkoj zajednici ukupno moglo računat do škulske 2010/2011 godine (dica uzrasta do 4 razreda osnovne škule a uče ga i dica do 8 razreda u poslidnji dvi godine). Povećanje procenta polaznika nastave jezika i elemenata kulture Bunjevaca, zavisi od proširenja ove nastave na sridnjoškulski nivo obrazovanja ko i od efekata priplićanja interesa bunjevačke nacionalne zajednice s interesima drugi nacionalni zajednica na ovom području obrazovanja.

Efektima ovi obrazovni programa se s pravom pridaje velika pažnja. No, brez istovrimenog postojanja i efektivnog dilovanja drugi meanizama sticanje jezičke kulture, ne mož imat očekivane obnoviteljske efekte.

Ne smi se izgubit iz vida značaj divana na maternjem jeziku, koji se čuje u porodici i na drugim mistima. Nije istraženo koliko se u bunjevačkim porodicama, posebno u nacionalno mišovitim, niguje svakodnevni bunjevački govor? Koliko je u komšiluku, u prijateljskim i vršnjačkim druženjima, taj govor živ i sadržajan? U životu škule, osim izborne nastave jezika, ne nalaze se prilike da se prid čitavom učeničkom zajednicom, prid-stave važni praznici manjinski govorni zajednica. U univerzitetskim programima nema bunjevački tema. Nažalost, u Rimokatoličkoj crkvi, tako važnoj za etničku tradiciju Bunjevaca, takođe se ne niguje njev jezik, ni u liturgiji ni prilikom obreda krštenja, vinčanja i sarane.

Dalje, snaženje govorne kompetentnosti na osnovu slušanja jezika na medijima, neproci-njiv je motivacioni faktor revitalizacije ugroženog jezika. Ako od gori, od obrazovani pripadnika manjinske govorne zajednice, ne dopiru obrasci kulturnog dijaloga, borbe za očuvanje i razvoj vridnosti važni za jačanje identiteta bunjevačke nacionalne zajednice, rađa se situacija iz koje se obrušava ka bazi govorne zajednice težak utisak zaostajanja, marginalizacije, obezvriđivanja. Nije dovoljno da se na medijima čuju tzv. bunjevačke teme dnevnopolitičkog značaja, najčešće na jeziku većinske zajednice. Taka situacija je izraz nerazvijenosti bunjevački institucija visoke kulture, koje proizvode umitničke i naučne vridnosti konkurentne s drugim zajednicama. Samo zafaljujuć naporima desetine bunjevački institucija, posebno Bunjevačke matice, i nekolicine KUD-ova i UG, ko i Bunjevačkog informativnog centra, institucije koju je osnovao Bunjevački nacionalni savit, bunjevačka zajednica uspiva da se pokaže na javnoj sceni kulturnog stvaralaštva. To je trag njezine poluvikovne isključenosti iz društ-venog života Vojvodine.

Naposlitku, opšti priduslov opstanka i revitalizacije nacionalne i govorne zajednice bački Bunjevaca je njezin položaj, ugled i uva-žavanje od drugi zajednica, posebno od većin-ske nacionalne zajednice. Ositljivo i kritično pitanje je i odnos uzajamnog uvažavanja hrvatske i bunjevačke nacionalne zajednice.

Ostaje da naznačim nikoliko zaključni napomina, šta se mogu izvest iz prosuđivanja tri prilomna događaja u istoriji Bunjevaca, koji su kod nji pobuđivali ufanje u održanje i revitalizaciju njeve nacionalne zajednice.

Činjenice o istoriskim događajima 1918. i 1945. godine su još predmet istraživanja istoričara. Za nas je od značaja da se iz iskustva ti zbivanja izvuče nauk o potribi ufanja Bunjevaca u sopstvene snage, u razvoj ti snaga – obrazovani, kreativni ljudi sposobni za stvaranje i održiv razvoj bunjevački institucija obrazovanja, kulture, informisanja, umitnosti, nauke.

Statutarna legalizacija Bunjevaca 30. novembra 2009. godine, ko ravnopravne nacionalne zajednice u AP Vojvodini i, u cilini u Srbiji, otvorila je perspektivu kaku oni ranije nisu imali. Zato se pitanje pouzdavanja u sopstvene snage danas i ubuduće postavlja prvinstveno ko zaktiv spram same  bunjevačke zajednice. Zapaženi procesi depopulacije i osipanja govorne zajednice Bunjevaca, ne dozvoljavaje odlaganje organizacioni aktivnosti u sva četri područja kulturne autonomije, stavljene u nadležnost Bunjevačkom nacionalnom savitu. Okupljanje i kuraženje svi raspoloživi kreativni snaga nacionalne zajednice Bunjevaca u postojećim institucijama prvenstveno u Bunjevačkoj matici, takođe je vitalan oslonac ufanja probuđeni u našem narodu poslidnji godina. Naposlitku, ufanje Bunjevaca, ko malog ugroženog naroda, u demokratske strukture Republike Srbije, AP Vojvodine i opština Subotice i Sombora, opet je na istoriskom ispitu. Brez podrške sa strane ti struktura, koje oličavaje realnu domovinu Bunjevaca, naša nacionalna zajednica ne mož pobić od pritnje sopstvenom opstanku, koje signalizuju demografske i socio-lingvističke promene koje sam nastojo  osvitlit u svojem izlaganju.

_____________________________________________________________

Bunjevački prigled, 2012/1, str. 14-19.

Suzana Kujundžić Ostojić

Zašto je 30-ti novembar 2009. godine za Bunjevce Dan ufanja?

Saopštenje mr Suzane Kujundžić Ostojić, podpridsidnice Udruženja građana „Bunjevci“ Novi Sad, na Danu ufanja 29. Novembera 2011. godine u Novom Sadu.

Kad su krenilepozivnice našeg Udruženja građana „Bunjevci“ puno nji me je pitalo šta je to ufanje? Prema „Rečniku“ Marka Peića na bunjevačkom rič „ufat se“ znači nadat se, virovat i pouzdat u štogod. I večeras ćemo probat dat makar dilomično odgovor na to u čega se to ufaje Bunjevci svudan, pa i ovi u Novom Sadu.

Kratko da kažem da je ovo naše Udruženje građana osnovano 12. januara 2010. godine sa željom da sve one Bunjevce, koji dođu na škulovanje, jel poslom ostanu u ovoj varoši,  ne zaborave svoje poriklo i jezik, a u perspektivi da, upravo oni koji su ode godinama, budu potpora mladim Bunjevcima koji u Novi Sad dolaze na studije.

I te večeri, u ladnoj sobi kad smo se skupili, bilo je nas deset. Pomislili smo šta sad mi to možemo radit i čime se to možemo bavit. Folklor definitivno ne možemo igrat, jel starosna grupa nije tog tipa. Nismo mogli ni svirat. Al smo bili iznenađeni kad smo divanili jedni o drugima, i kad smo svatili da je od ti deset ljudi samo  troje su doktori nauka, nikolko profesora na fakultetima. I svatili smo da upravo taj intelektualni potencijal moramo iskoristit, kako bi privukli i druge.  Jel ima još puno Bunjevaca  u Novom Sadu koji, nažalost, evo i večeras nisu tu. Pomalo uspavani, i pomalo zaboravljeni, i od sami sebe i od svojeg porikla.

U želji da damo doprinos borbi za bunjevštinu, odabrali smo dan 30. novembar 2009. godine, kad smo i mi Bunjevci ušli u Statut Vojvodine.

No, postavlja se pitanje: U šta se to danas Bunjevci mogu ufat, pouzdat i nadat se?  Dal su to sopstvene snage? Podrška demokratski snaga Autonomne pokrajine Vojvodine? Jel je to potencijalna podrška snaga evropeizacije Srbije? I konačno, snaga koje pokreću proces evropski integracija? I koliko su uopšte za putove evropeizacije interesantni mali narodi poput nas Bunjevaca?

Statut Autonomne pokrajine Vojvodine pruža širok okvir za ostvarenje prava mali nacionalni zajednica kaki je upravo i naš narod. Ono s čim se susriće  bunjevačka zajednica na skoro svakom koraku, u ostvarivanju svoji prava, je pojam stečeni prava, koje imaje starije nacionalne zajednice, koje u velikoj miri uživaje i pridviđena prava. Najbolji primer je slovačka nacionalna zajednica. Ona upravo spada u te starije nacionalne zajednice koje nisu pristale postojat ni 1945. godine kad je došlo do velikog reza. Za nas Bunjevce, zanimljivo je i poređenje s Rusinima. Jel i oni nemaje matičnu državu a opet su stara nacionalna zajednica i ostvareni u svim segmentima koji postoje u jednom društvu, od fakulteta, osnovni škula i tako dalje. A interesantno je kazat da ji je, bar na poslidnjem popisu, bilo svega 15 iljada.

Slučaj Bunjevaca, ko nove (pod znacima navodnika) zajednice je poseban. Jel je njev status take zajednice legalizovan tek usvajanjom statuta AP Vojvodine u Skupštini Republike Srbije 30. novembra 2009. godine. Interesantno je da se oko istog tog statusa u kojeg se mi ufamo, ovi dana biju koplja, oćel on uopšte izdržat il neće? Dal će ga oborit Ustavni sud. Tu se jasno vidi koliki je značaj birokratije, njezine uređenosti. Jel brez nje vas nema. Iako ste ode vikovima živili, ginili, jednostavno vas nema. Ono što je danas realnost je da su Bunjevci najmlađa nacionalna zajednica u Vojvodini, jel su 1944. godine izgubili status narodnosti i jednostavno su izbrisani administrativnim dekretom, i pritvoreni u hrvatsku nacio-nalnost. U maju 1945. godine ugašene su bunjevačke kulturne institucije  i organizacije značajne za idetitet Bunjevaca.

Sve do danas osićaju se poslidice ovog gašenja. Jezik Bunjevaca nije zvanično priznat. Književnost bunjevački pisaca, stara nikoliko vikova, klasifikovana je ko baština podunavski Hrvata. Nastojanja da se bunjevština obnovi, i razvija ko moderna nacionalna zajednica, osporavana su i sumnjičena ko pokušaj Miloševićevog režima da stvori „umjetni“ narod „Memorandumski Bunjevaca“*. Projekat uvođenja bunjevačkog govora u osnovno i sridnje škulovanje naišao je na osudu i anatemu takozvane bunjevačke dijaspore, i bunjevačko-hrvatske elite, itd. Dakle, na svim tim poljima nismo nailazili na širom otvorena vrata.

Veliki trud svetovni i crkveni institucija u Subotici, odgovarajuća finansiska podrška, uloženi su u projekat asimilacije Bunjevaca u hrvatsku nacionalnost. I to se radi i danas i radilo se i radiće se sve više i više. Sve aktivnosti ove strategije asimilacije naspram Bunjevaca u Vojvodini odvijale su se legalno, tokom skoro polovine prošlog vika, sa podrškom il nuz prićutnu saglasnost lokalni vlasti, sve do usvajanja, evo upravo ovog Statuta. U tom pravnom aktu Bunjevci su legalizovani. Postali su vidljiva nacionalna i manjinska zajednica u AP Vojvodini čija je ravnopravnost sa svim drugim nacionalnim zajednicama zagarantovana. Od tog datuma počinje i rehabilitacija Bunjevaca, njeva narodna obnova i reintegracija u demokratski život Vojvodine. Iako ovaj proces uopšte ne teče glatko, brez otpora, ignorisanja znatnog dila političke elite i to, koje li ironije, one partije za koju kažemo da je demokratska i koja je otvorena za sve. Al, eto, ispostavilo se da je za nas Bunjevce nikako najviše zatvo-rena.

Posli dugački decenija marginalizacije, potis-nutosti u privatnost porodičnog života, kod Bunjevaca se rasplamsala nada il ufanje u ostvarivost opstanka i razvoja sopstvene autohtone kulture i svoji obilužja narodnog identiteta.

Dobili smo i Nacionalni savit 2003. godine. Dobili smo i četri oblasti i za koje se možemo iz ti aspekata borit. To su kultura, obrazovanje na maternjom bunjevačkom jeziku, infor-misanje i korišćenje jezika, da tako kažemo lingvistički, u javnom saobraćaju.

Ali čemu se Bunjevci nadaje od autonomije u navedene četri oblasti?

Pod broj jedan, nadanja u oblasti obrazovanja.  Škulovanje na maternjem jeziku, bunjevačkoj ikavici, od osnovne do sridnje škule. Ova -sridnja škula je još uvik samo nada. Postoji samo od prvog do osmog osnovne škule. Unošenje bunjevački istraživanja u programe  relevantni fakulteta, dakle, na lingvistiki, istoriji, književnosti. Profesor Raič je pomenio da nemamo razvijene ni više institucije vezane za kulturu, ko što je pozorište, likovna, muzička akademija. Dakle, bunjevistika u Vojvođanskoj akademiji nauka. Posebna katedra na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Katedra za bunjevačke studije na Pedagoškom fakultetu u Subotici. Sve su to stepenice koje nas čekaje da bi bili u rangu s ostalim nacionalnim zajednicama. Obrazovni centar za Bunjevce u Subotici isto ko što postoji kod Hrvata, Mađara i Slovaka.  A, primera radi, mi ove godine nemamo nijednog stipendistu isprid Bunjevačkog nacionalnog saveta, jel nema novaca.

Pod broj dva kultura. Institucije visoke kultu-re, pozorište, muzejska postavka za Bunjevce, filmska umitnost itd. I na ovim poljima se uglavnom radi, al to se radi samo amaterski. Profesionalno i škulovano još uvik smo jako daleko otog.

Pod broj tri informisanje i mediji. Cilodnevne radio i TV emisije koje se čuju i vide na području Vojvodine, do Pečuja, Baje, Budimpešte, nemamo. Citirani časopisi društveno-humanističke nauke, književni časopisi, dnevne novine na bunjevačkom i to nemamo. Elektronski mediji, portali za informisanje, tek su u začetku. Izdavačka dilatnost. Većinu tog imamo i sve je to u samom povoju. Teškoće na koje nailazimo su, izmed ostalog, to što nemamo adekvatna novčana sridstva da to ostvarimo i nemamo adekvatan broj stručni ljudi koji bi to sproveli. Dakle, od cilodnevne radio i TV emisije mi zasad imamo po sata radio emisije jednom nediljno. Imamo po sata televiziske emisije svake dvi nedelje. Mi smo od svoji ciljova još prilično daleko.

Pod četri bunjevački jezik u javnoj upotribi. Dakle, za onaj jezik za koji mi kažemo jezik a zvanično je priznat ko dijalekat. Potribna nam je promina kriterijuma za bunjevački jezik u području Subotice i Sombora, jel tu je kon-centrisano 95 odsto Bunjevaca u Srbiji. I tribalo bi to bit dovoljan razlog za korišćenje njevog jezika. Pokušajte sebi odgovorit na pitanje: Koliko ima naziva ulica na bunjevačkom, naselja, institucija, koja škula, osnovna il sridnja svejedno, nosi ime kojeg bunjevačkog velikana? Kaka je podrška standardizaciji bunjevačkog jezika? Ko finansira ričnik, gramatiku, reprinte biblioteka knjiga značajni za bunjevačku kulturu? Jednom ričju, veliki su problemi i na ovom polju.

Kake su onda nade Bunjevaca i čime su one ispunjene nakon perioda dobijanja kulturne autonomije? Nepotpuno su ispunjene i brez neophodnog napora da se osvoji raspoloživi prostor ovog razvoja.

I ko što imam običaj da, sve ono što pišem i radim, zaokružim, ovo večeras namirno nisam zaokružila. Zato što su sve ovo teme o kojima možemo slobodno jedni s drugima razminit mišljenja. Kako nać način da privaziđemo sve ove probleme koji stoje prid nama?

Nisam ode spominila eksplicitno, a mogla bi i to, na koji način Bunjevce i, uopšte, sridina vidi ko nacionalnu manjinu, dal uopšte postojimo za nji i kaki smo u očima drugi. Dal nas respektuju poput ostali nacionalni manjina il ne. Na koji način nas vide hrvatske institucije. Na koji način se ophode prema nama i kako se mi ophodimo prema njima. Takođe, i to je jedno od vrlo važni pitanja, koje će, cigurno, u nekoj bliskoj budućnosti morat se rišit, neće moć bit paralelni put, ko što je to sad. Na koji način rišit probleme koje imamo vezane za Katoličku crkvu?

Ono što vam nisam kazala jeste da te prve večeri kad smo se skupili ode u Novom Sadu, mi smo se  skupili u Katoličkoj crkvi, u njevoj plebaniji. Samo ono, čega sam bila svesna te večeri jeste da smo se sad, taj prvi put, tu sastali, i više ne smimo. Zašto? Zato što kad budu svatili da smo samo Bunjevci, a ne Bunjevci Hrvati, tamo više ni ne možemo otić. A i ako odemo onda će krenit razni pritisci, asimilacije, itd. Sve su to stvari sa kojima se mi stoički nosimo.

Interesantno da ta, upravo da tako kažemo demokratska Vojvodina, u svoja nidra, u svoje aparate, državne i pokrajinske, prima vrlo rado hrvatske pridstavnike, a da bunje-vački nema.

Na koji način da pronađemo sami, za sebe, put za, ko prvo, opstanak. Sad smo čuli otprilike prognoze ukoliko se budemo kao zajednica  razvijali koliko će nas na kraju vika bit. Ono što je interesantno kod Bunjevaca jeste da nas svi vide ko izuzetno zatvorenu nacionalnu zajednicu, a virujem, da kad bi ode sad večeras postavili pitanje, vidili bi da je većina Bunjevaca u mišanim brakovima. Otkud onda to da smo mi otvoreni za svakog, a da smo, sa druge strane, naišli na zatvorena vrata kod svakog drugog. Dakle, čini mi se da živimo u vrimenu iskrivljeni ogledala i da brez nekog realnog sagledavanja i sebe, i okoline u kojoj smo, ne možemo uradit prave stvari koje bi tribali. A evo ode smo vidili da ji triba jako puno završit.

Mi smo ove večeri pokušali otvorit nike od ovi pitanja. Ovo veče nije tradicionalno, pošto nema tamburaša, i nema folklora, jel mi to ode iz Novog Sada ne možemo pružit.  Al smo vam barem pružili nike teme o kojima možemo razmišljat i o kojima se možmo starat da se kasnije riše.

*Aluzija na Memorandum Srpske akademije nauka i umitnosti koji je, prema tumačenju hrvatski aktivista u Vojvodini, bio projekt uperen protiv hrvatske nacionalne manjine. Bunjevce, po tom svaćanju, izmislio je Miloševićev režim kako bi oslabio politički potencijal i nacionalnu koheziju Hrvata u Vojvodini.

____________________________________________________________

Bunjevački prigled, 2012/1, str. 20-23.

Ivan Sedlak

Bunjevačka matica i uspostavljanje statusa nacionalne manjine Bunjevaca u Srbiji

Saopštenje Ivana Sedlaka, pridsidnika Bunjevačke matice, na Danu ufanja 29. Novembera 2011. godine u Novom Sadu.

Imam posebno zadovoljstvo da vas pozdravim u ime Bunjevačke matice i da vam čestitam na godišnjici. Mislim da je ona, ko što ste i danas pokazali, izuzetno bogata, obećavajuća, i da će, uskoro, ovo naše Udruženje u Novom Sadu bit stvarno jedan dio kulturne i intelektualne elite našeg nacionalnoga korpusa.

Tio bi vas informisat s par riči o Bunjevačkoj matici, ko jednoj od najstariji kulturni institucija našeg naroda, koja je postojala još u periodu od 1934. godine do 1938. godine. Obnovljena je 1995. godine ko društvena kulturna institucija za okupljanje, priznavanje i očuvanje kolektivni interesa Bunjevaca u tadašnjoj Jugoslaviji. Tad još nismo imali Nacionalni savit, nismo imali razvijene ostale institucije i Matica je tad u pravom smislu bila ona institucija koja je skupljala intelek-tualni, kulturni kapacitet našeg probuđenog naroda, koji je tek digod od pedeseti godina prošlog vika, počo ponovo  dobijat i svoje priznanje.

Tvorac platforne, organizovanja i dilovanja Bunjevačke matice je bio njezin prvi pridsidnik, kasnije počasni pridsidnik, i počasni građanin Subotice, Marko Peić.

Podloga plaforme bila je istoriska odluka doneta 1918. godine o samoopridilenju Bunjevaca za Vojvodinu, Srbiju i Jugoslaviju ko svoju otadžbinu.

Potriba postojanja Bunjevačke matice tad uobličena je u nikoliko tačaka:

Da se Bunjevcima ocigura pravo na očuvanje svojeg imena i nacionalno ravnopravno tretiranje s drugim južnoslovenskim narodima Jugoslavije kojima i bunjevački narod pripada.

Da se u potpunosti omogući ispunjavanje kolektivni interesa Bunjevaca, prije svega, u oblastima obrazovanja, nauke i kulture.

Da se svojom aktivnošću stara, širi svestrana stremljenja za ravnopravnu koegzistenciju svi naroda, nacionalni manjina i etnički grupa u Jugoslaviji na principima svisnog osićanja postojanog zajedničkog življenja u sadašnjosti i budućnosti, oslanjajuć se, pri tom posebno na kulturno bogatstvo sviju.

Zacrtani su ciljovi i proklamovani su zadaci suštinske prirode koji proističu iz Ustava. A to je bilo:

Realizacija prava da se bunjevački narod slobodno izjašnjava pod svojim imenom Bunjevci.

Pravo da se u osmogodišnjim škulama,  di žive Bunjevci, uvede predmet zavičajne istorije.

Pravo na javno informisanje na bunjevačkom jeziku u štampi, televiziji i radiju.

Pravo na izdavačku dilatnost.

Pravo na korišćenje bunjevačkog jezika u komunikacijama sa organima vlasti i sudovima, u mistu di Bunjevci žive.

Pravo nigovanja i zaštita kulturni tekovina i očuvanje etnografski vridnosti u institucijama koje se ovim poslovima bave.

Pravo na umitničko stvaralaštvo i realizaciju naučni istraživanja u vezi s istorijom, poriklom i drugom problematikom vezanom za Bunjevce.

Pravo na aktivno dilovanje u međunarodnim organizacijama radi pružanja pomoći našim sunarodnicima koji žive u drugim državama ko nacionalne manjine.

Na bazi ovi principa u to vrime bila je pokrenuta i sveobuhvatna aktivost. Oko statusa obavljeni su 1997. godine razgovori s potpridsidnikom Republičke vlade dr Ratkom Markovićom i ministrom za lokalnu samoupravu Andrejom Milosavljevićom, di je zajednički utvrđeno da je, uslid pokušaja asimilacije i negiranja nacionalne posebnosti Bunjevaca, potribno utvrdit pravo Bunjevaca na svoje nacionalno ime.

Postignuta je saglasnost da su Bunjevci narod kojem je Srbija i Jugoslavija matična država. Da se obezbidi slobodno normativno evidentiranje bunjevačke nacionalne pripad-nosti. Da se pitanje statusa Bunjevaca u Mađarskoj uvik veže s pitanjem statusa Srba u Mađarskoj i da se ta dva pitanja uvedu u recipročne odnose sa statusom Mađara u Srbiji.

Kad se pogleda ova platforma koja je doneta davne 1995. godine, vidi se koliko je ona i danas aktuelna, i ona mož bit mirilo šta je od tog vrimena pa do danas učinjeno na svim ovim poljima.

Bunjevačka matica i danas, ko savrimena krovna institucija bunjevačke kulture, realizuje i ostvariva zacrtane ciljove.

U pogledu informisanja od 1998. godine do 2003. godine Bunjevačka Matica je bila izdavač „Bunjevačkih novina“ sve dok nije formiran Bunjevački informativni centar. Kad je formiran onda „Bunjevačke novine“ ko informativno političko glasilo, prilazi u nadležnost Bunjevačkog informativnog centra. A od 2006. izdaje se „Rič Bunjevačke matice“ dvomisečnik za nauku, kulturu i stvaralaštvo. U ovom periodu pa do danas, što se tiče izdavačke dilatnosti, Bunjevačka matica je ostvarila izuzetno značajne rezultate. Izdato je od 1998. do danas 29 izdanja na našem jeziku, na štokavskoj ikavici od naši autora, iz različiti oblasti. Ko što znate, mi smo ovde imali pridstavljanje prvog dila iz oblasti istorije našeg naroda. „Buni, Bunijevci, Bunjevci“ od autora Mije Mandića. To je bio prvi iskorak u 21. viku da Bunjevci pišu o sebi, o svom poriklu, i o svojoj istoriji. Do tad, o tim pitanjima, pisali su il Hrvati, il Srbi. I to, zna se kako, što su nas svojatali. Mijo Mandić je piso na bazi autohtonog porikla Bunjevaca, koji su, ko što znamo, taj status izdejstvovali 1918. godine putom Velike narodne skupštine. Zato novembar, možemo reć, imajuć u vidu i ovaj 30. da je misec ostvarivanja u potpunosti naši prava.

Šta je još bitno sa ovog aspekta istaknit? Kako se društvo sve više demokratizovalo, i kako se razvijao pravni sistem zaštite u oblasti nacionalni i manjinski prava, tako je i Bunjevačka matica inicirala da i bunjevački nacionalni korpus prati te promine. I 2003. godine, posli donošenja Zakona o nacio-nalnim manjinama i Zakona o nacionalnim savitima, doneta je odluka da i bunjevački narod osniva svoj Nacionalni savit. To nije bila laka odluka. Zašto? Jel u našim dušama, srcima, imajuć u vidu i 1918. godinu, kad smo učestvovali u konstituisanju nove države, naš narod je bio jedan od konstitutivni. Međutim, tad se pojavila jedna dilema. Dal prihvatit realnost, i obezbedit kroz zakonodavnu aktivnost zvanično, neizbrisivo pravo na naše ime, il živit u nacional-romantizmu iz perioda iz 19. vika i početkom 20. držat se i dalje da smo konstitutivan narod, što nije logično, jel nas ima, bilo nas je 20-21 hiljada, što je nerealno da 21 hiljada mož bit konstitutivna zajedno s većinskim narodom. I  kad smo prisikli to u našem korpusu, i kad smo postali racionalni, to je bio još jedan potez u učvršćivanju našeg nacionalnog identiteta. I tad je Nacionalni savit i bunjevački nacionalni korpus ostvario kulturnu autonomiju, što imaje i ostale nacionalne manjine. I mislim da je to bio jedan od istorijski datuma di je pokazana i svist našega naroda i mislim di je i uloga Bunjevačke matice u svim tim procesima bila ona kako je i očekivo naš narod.

Što se tiče te odgovornosti prema sopstvenom narodu, Bunjevačka matica je isto pokazala   prilikom formiranja posebni birački spiskova, isto tako i prilikom sprovođenja neposridni izbora  za Nacionalni savit, u drugom mandatu. Isto sad prilikom popisa stanovništva.

_______________________________________________________

Bunjevački prigled, 2012/1, str. 24-26.

Suzana Kujundžić Ostojić

Sto godina bunjevačke Dužijance

 

Izlaganje pridsidnice Izvršnog odbora Nacionalnog savita bunjevačke nacionalne manjine mr Suzane Kujundžić Ostojić, na svičanoj sednici Nacionalnog savita povodom obilužavanja Dužijance 15-tog avgusta 2011. godine u Grackoj kući u Subotici.

Okupili smo se danas za Dan Dužijance 15. avgust, na Veliku Gospojinu, da proslavimo još jedan kraj žetve, još jednu godinu u kojoj će bit dosta, ako ničeg drugog, ono bar kruva našeg svagdašnjeg.

Na ovim nepriglednim poljima ravnice naši stari su se vikovima paštrili ocigurat sebi opstanak. A imat dosta žita za cilu godinu i imat uvik kruva na astalu bio je razlog za veliku radost.

Običaj dužijance zadire daleko u prošlost i svakako se ubraja u jedan od naši najstariji običaja – zafale Bogu na rodu žita.

U proteklim godinama ode na ovim svečanim akademijama, kad je rič o Dužijanci, često smo imali priliku čut da ovaj običaj imaje i drugi narodi: Česi, Poljaci, Slovenci…. al svaki Bunjevac ipak ljubomorno drži da je Dužijanca samo naša i ničija više. Jel ko je više i željnije isčekiva cile godine? Ko je njezino obilužavanje tako brižljivo osmislio, uveo u crkvu a samu proslavu podigo na viši nivo? I tog se drži cio vik. Zato je i Bunjevački nacionalni savit, kad je imo pravo odabrat četri svoja najveća praznika, odabro Dužijancu, čiji dan danas slavimo.

Kadgod je Dužijanca bila običaj u bunjevačkim familijama, di se slavio kraj žetve, tog osam miseci dugačkog puta od posijanog simena žita do njegove žetve. Za sve to vrime oči paora uprte su u nebo i ufaje se u Boga da će dat i kiše i sunca koliko triba i kad triba i da će sačuvat rod od ampe.

Ris je, slažu se svi ratari, kadgod bio najteži fizički poso. Od zore, pa priko dana po jakom suncu, sve dok se vidi radit, risari su zrilo žito ručno kosili, kupili u snopove, vezivali i na kraju sadivali u krstine. Radili su u paru muškarac i žena, risar i risaruša, a od veličine njive zavisio je i broj risara. Nji je pridvodio bandaš s bandašicom, koji su ris većinom radili za gazde, a plaćani su po pogodbi, obično od procenta roda žita i broja krstina.

Kad se istira poslidnja pripelica, završena je kosidba. Njiva se očisti i ograbi mršavina, a risaruše opletu vinac jel krunu. Vinac se mećo bandašu na šešir, koji on metne na glavu pa vodi svoju bandu prid gazdu. Ode će nuz čašu vina jel vode, izdivanit kaka je litina i koliko je bilo krstina žita. Kruna jel vinac, koji su se uvik pleli samo od pšeničnog žita, pridaje se domaćici koja ga poškropi sa svetom vodom i čuva u ambetušu jel u sobi do slideće godine. Domaćin sve risare ponudi sa svečanim ilom, a posli dogovora oko privoženja pokošenog žita, svako bi krenio svojoj kući.

Od ove dužijance, koja se odvijala u krugu familije, ko slavlje završene žetve, nastala je proslava Dužijance kaku znamo i danas.

U to novo ruvo ovaj običaj Dužijancu je obuko velečasni Blaško Rajić, 1911. godine, prija tačno sto godina. Odlakeg ideja za ovako organizovanje Dužijance Zvonko Stantić u svojem tekstu “Dužijanca ko naša obaveza” kaže da je to ideja na koju je Rajić došo dok je bio kapelan u Dušnoku i Santovu, di se, ko i u ciloj Mađarskoj slavio Sent Ištvan 20. avgusta.

Tako je u župi Svetog Roke, održana misa zafalnica, proslavljen ris a poslipodne bandašicino kolo. Za izbor bandaša i bandašice, osim vridnoće, sad se pazilo i na lipotu, al i na ugled familije iz koje potiču. Dužnost bandaša i bandašice je bila i nastačit žito za krunu, vinac i kićenje crkve, a bandašica je još imala obavezu i priredit bandašicino kolo.

I kad bi se kaki sociolog počo bavit analizom Dužijance, tokom ovi sto godina kako se organizovano slavi, naišo bi na mnoge istorijske, kulturološke i sociološke naslage.

Dužijanca je prigurala dva svitska rata, posli Prvog priselila se u katedralu, a prija Drugog počela se slavit misto krajom jula na Veliku Gospojinu 15. avgusta, što se do danas zadržalo. Svečene povorke polazile su izvan varoši od kakog križa, na čelu s konjanicima, za njima žitom okićene karuce, a u njima bandaš i bandašica, pa njeva brojna pratnja risari, jenge i mastalundžije, a svi obučeni u najlipše bunjevačke nošnje.

Prominilo se država i država, društveni sistema, kraljova i pridsidnika, a Bunjevci i Dužijanca su ji uvik dočekivali i ispraćali, virni ponajviše sebi i svojoj tradiciji. Ona je bila i ostala jedna od najlipši manifestacija grada Subotice, ko i Dužionica u Somboru.

Virujemo da dolaze bolji i drugačiji dani u gradskom i crkvenom dilu organizovanja ove manifestacije di će Bunjevci dobit svoje misto, onako kako njim i pripada.

U ovu krunu, na stotu Dužijancu, utkali smo svu svoju ljubav i poštivanje prema svojim bunjevačkim velikanima: Ivanu Antunoviću, Ambroziju Bozi Šarčeviću, Blašku Rajiću, Marku Peiću i mnogim drugima; prema našoj ravnici, zvucima tamburice i miloj ikavici. Utkali smo želje i nadanja u nove generacije koje će, iako nisu okusile težinu risa, znat uvik cinit ovaj težak poso naši pridaka i prinosit ga s kolina na kolino, onako kako su ga čuvali i nama pridali naši stari. Običaje niguju i čuvaje ljudi, isti oni koji će u oktobru za popis stanovnika na pitanje – nacionalnost kazat: Bunjevac, a maternji jezik: bunjevački!